Kako donosimo odluke? Od kakvog su uticaja naše misli na
odluke koje donosimo? I zašto mislimo baš to što mislimo, a ne nešto drugo?
Kada sam se pre dvadesetak godina prvi put susrela sa yogom, nisam shvatala u
potpunosti značaj onoga što sam kroz
praksu saznavala o umu i o mislima. Tek mnogo godina kasnije, radeći yoginske
prakse (asane ili pranajame), to mi je postalo mnogo jasnije.
To
je bio period početka ogromne transformacije kroz koju sam prošla. „Period“ je u
mom slučaju, bilo vreme od nekih petnaestak godina, od kojih su prvih deset bile
neka vrsta „pripreme“ za sve ono što se odigralo u poslednjih pet godina. U ranim
dvadesetim godinama, na poslu koji sam honorarno povremeno radila, dogodio mi se
jedan neobičan susret. Kasnije sam razmišljala da sam se na tom poslu i zatekla
samo da bih se susrela sa čovekom sa kojim sam počela razgovarati o yogi i na
čiju sam preporuku prvu knjigu o yogi uzela u ruke. I sada se jasno sećam
pažnje sa kojom sam je čitala, njenih korica, grafičkih prikaza asana. I osećaja
treperenja u grudima; onaj osećaj koji verujem da mnogo ljudi ima kada su u
dodiru sa nečim poznatim, što im prija, sa nečim što ih neverovatno privlači.
Nisam imala pojma zašto me je yoga tako privukla, ali sam se tom valu
prepustila!
Tih
pet godina iz perioda koji je iznedrio ogromne promene u meni, bile su vidljive
do te mere da sam primećivala fizičke promene (posebno na licu), kao i u izboru
hrane, nove, sasvim drugačije navike su postale deo mog života, a boja odeće i sama
odeća koje sam tada počela birati, odslikavale su to kao da se radi o drugoj
osobi!
I
na neki način to i jesam postala. Moralo je nešto „moje“ nestati, pre nego što
se pojavilo ono sa čim sam bila više uskladjena. A yoga mi je u tome bila od
ogromene pomoći.
Jedne
večeri, trebalo je da uradim prakse koje mi je učiteljica yoge zadala za
„domaći“. Pre večere, sela sam i krenula u taj zadatak. Kada sam došla do
pranajame koju je trebalo uraditi na odredjeni način, počela sam se saplitati.
Posle desetog pokušaja da je pravilno uradim, odustala sam i poslala svom umu (ili
mislima koje su moju praksu i prekidale
sve vreme) jasnu poruku: u redu, ja sada idem da spremim večeru, a „ti“ (misleći
na svoj um) radi šta ti je volja! Sve ovo sam učinila u potpunom miru sa sobom
i svojim umom.
To
je bila prekretnica. Baš takav pristup koji se pojavio u meni potpuno spontano.
Nigde to nisam pročitala, niti dobila uputstvo, savet šta raditi. Jednostavno
sam osetila da mi borba sa sopstvenim umom, ljutnja ili druge emocije neće biti
od pomoći. Tada sam kroz svoje iskustvo razumela zašto u yoginskoj praksi kada
spominju um i misli koriste analogiju sa majmunom. Misli, kao i majmuni, skaču
sa grane na granu, neprestano se smenjuju; i kada biste sebi, na primer rekli, nemoj
misliti o parčetu čokoladne torte narednih deset minuta, upravo ćete o tome sve
vreme mislti! To je priroda uma, koju je neophodno razumeti.
...Pripremila
sam večeru, vratila se na svoje mesto i uradila pranajamu od početka do kraja
bez greške. Ono što se dogodilo u tih sat vremena, kroz sopstveno iskustvo,
donelo mi je toliko spoznaja i uvida, više nego desetine knjiga koje bi o tome
pisale.
Zašto
mislimo to što mislimo, a ne nešto drugo? Misli su u direktnoj vezi sa
karmičkim obrascima koje naš um čuva. A karmički obrasci su u korelaciji sa
našim nesvesnim potrebama koje pokreću ciklus „misli – akcija“, u cilju
zadovoljenja potreba. I eto nas u začaranom krugu. Da bismo zadovoljili
nesvesne potrebe, pravimo izbore i preduzimamo akcije koje omogućiti da ih
ostvarimo. Tu se krije odgovor na pitanje zašto biramo to što biramo, i zašto
privlačimo to što privlačimo u svoj život.
Ipak,
iako možda nekada deluje da je to nemoguće, izlaz iz začaranog kruga i
karmičkih obrazaca postoji! Svako naše iskustvo praćeno je prirodnim zakonom
uzroka i posledice (zakon karme) te samim tim traži poravnanje i balansiranje.
Osvešćivanjem pre svega, i oslobadjanjem od uverenja i programa nastalih kroz
iskustvo moguće je izdići se iznad zamki začaranog kruga.
Snežana Stevanović